Nema nikakve smetnje da čovjek između svojih potreba i zahtjeva, ma koliko oni bili brojni i veliki, za sebe traži što poželi od Allaha. Jer, sve to neće Allaha učiniti slabijim niti će umanjiti Njegov imetak i moć, dok škrtost i tvrdičluk nisu svojstva koja pripadaju Njegovoj veličini.
Na isti način, nema smetnje tome da čovjek, ako se radi o potrebi, od Allaha traži i ono što je maleno, čak i “vezice za obuću, hranu za jahaću životinju i so za tijesto”, kako se to navodi u predaji, jer Allah Uzvišeni voli da Njegov rob bude u stalnoj vezi s Njim pri svakoj potrebi, bilo velikoj, bilo maloj, i da ga ne zastire od Allaha neka potreba zato što je mala, niti velika zato što je velika. Allah voli da čovjekova ruka bude pružena prema Njemu pri svakoj potrebi, bila ona mala, bila velika te da njegovo srce bude u stalnoj vezi s Allahom u svakom stanju, u radosti i u žalosti.
Nema snažnije veze između čovjeka i Uzvišenog Allaha od dove i potrebe.
Nema komentara:
Objavi komentar